Welcome Visitor: Login to the siteJoin the site

Da li me volis ili se ne znamo..?

Short story By: Sipa
Action and adventure


Za osobu koja me je spasila.


Submitted:Aug 27, 2012    Reads: 42    Comments: 0    Likes: 0   


Četvrtak, 19. jula, već sam se počeo spremati za odmor. To moje spremanje je bilo čisto iz obaveze, bio sam bezvoljan.
Tog dana ništa mi nije bilo drago, ništa me nije interesovalo, izuzev jedne osobe. Tebe.
Dok sam se pakovao, u mislima si mi bila ti.. Pitao sam se, zašto toliki nalet emocija..
Sam sebi sam bio čudan. Nisam mogao vjerovati da jedna osoba može tako pozitivno uticati na mene.
Noć je prolazila sporo.. umorio sam se, te sam neke stvari i zaboravio spakovati, naravno zbog tebe.
To sam saznao kada sam bio u putu.. sve do tada sam razmišljao o tebi.
Svi u autobusu su spavali, jer je bilo kasno. Jedino vozač i ja nismo. Vozač je bio u svom svijetu, ja u svom.
Stavio sam slušalice, i blago utonuo u san. Sjetio sam se tvoje životne priče..
Počeo sam sve dublje i dublje razmišljati.. Kako si ti, kako je tamo, da li me voliš ili se ne znamo..
Put je trajao skoro pa dva dana. Imao sam vremena razmisliti o svemu. Neke osobe sam izbrisao iz svog života..
U mislima skrećem lijevo, ti. Skrećem desno, ti. Nemam gdje. Ti i samo ti.
Pitam prijateljicu u busu za neki događaj ne bi li me zaokupirala nečim drugim. Opet ti.
To je imala prilike primjetiti i prijateljica. Na njeno svako pitanje, ja sam šutio. Ipak, nisam joj otkrivao razlog.
U najmanju ruku u mojim mislima bila je izostavljena. Nadam se da sam popravio situaciju naredni dan putovanja..
Nakon što sam se osjećao potpuno sigurno, zadovoljno, sretno.. Autobus staje. Svi spavaju..
Nakon dugog stajanja vozač mi kaže da je bilo nekih sitnih problema oko pasoša nekih ljudi.
Krasno.. ali ok, idemo dalje, što bi se reklo, ko ruža kroz beton.. tako se bar činilo meni.
I tako je svitao novi dan, prvi put u svom životu sam vidio prelijepi izlazak sunca.. taj put je bilo baš posebno.
Pitao sam sebe, zašto tu ljepotu ne uslikam? Jednoj, meni dragoj osobi će se dopasti. I uslikam.
I tako putem, u kadar su izlazile neverovatne ljepote majke prirode. Uslikam. Putnici se bude, čuje se vriska
jednog malog djeteta, kao alarm za sve nas. Svi su budni, nastaje nervoza, svako pita gdje smo, te mali milion drugih stvari.
Ja opet pomislim na tebe. Prelijep osećaj. Već od tog trenutka, taj osjećaj koji te uzdiže do neba pređe mi u naviku.
Pitao sam se, misliš li na mene, te, da li uspjevaš da riješiš probleme koji te gaze, samu. Nadao sam se najboljem..
Stižemo u hotel. To je bio izgledom simpatičan, i neobičan hotel. Svidjelo mi se. Kako smo ušli, dočekalo nas je kulturno osoblje.
Svako je dobio svoj ključ, i zaputio se ka svojoj sobi. Ja sam se upoznao sa vodičem i sa vlasnikom hotela, koji su nas čekali tamo.
Dan je prošao u raspremanju, upoznavanju novih ljudi. More je bilo toplo i veoma prijatno.
Tog trenutka sam bio spreman da svoje misli bacim u na dno mora.. Uglavnom zbog tužnih uspomena i događaja.
Imao sam priliku, ali nisam, opet me onaj osjećaj zaokupirao, kao šlag na tortu, vidim kako plažom prolazi dvoje zaljubljenih, umirem.
To je za mene bio težak udarac. Duša je izlazila iz mene, ali sam zaronio, i ronio, pa čak do dna. Ne bi li pobjegao od misli.
Mislio sam da sam uspjeo, još sam dugo plivao, ali uzalud. Potom na moju sreću, zovu me neke cure i momci da igramo odbojke, naravno pristao sam.
Tako je prošao dan. Mislio sam da sam konačno sam sebi gazda. Ali se to ubrzo promijenilo, kada sam shvatio da moramo ostvariti kontakt iako sam na moru.
Upitao sam vlasnika te večeri ima li internet konekciju, i opet na moju sreću, imao je.
Nakon duge priče s njim kasno u noć, krećem ka stepenicama koje vode ka mojoj sobi, vidim kompjuter, sjednem, pošaljem ti poruku..
Ujutro sam otišao na doručak. Opet, želja za kontaktom je rasla, rasla kao cvijeće koje ti zalijevaš..
I tako, dani su prolazili, od tebe nije bilo poruke. Nisam se previše nervirao, znao sam da si u problemima. Odgovorit ćeš..
I odgovorila si, ovaj put, na mnogo lijep, i simpatičan način.. taj put sam ti i ja mnogo lijepo uzvratio.. Jednostavno to je bilo to. Bili smo na istoj frekvenciji.
Nismo imali svo vrijeme ovoga svijeta za dopisivanje, pa tako je i tome došao kraj, bar za taj dan.
Imali smo organizovano putovanje u grad koji je bio blizu našeg hotela. Grad: Durres, Albania.
Svi su bili uzbuđeni, te već pri prvim kilometrima ka gradu osjećali smo sasvim drugu kulturu, način življenja tih ljudi.

Stekao sam dojam da su svi ti ljudi koji nas okružuju bili pošteni, uglavnom ne kao mi, sve ostalo, samo ne kao mi.
Iako je bilo mnogo više prometa nego u nas, pravila su se poštovala, nije bilo agresivnih ljudi.
Vodič je u međuvremenu uzeo mikrofon i pričao historijat tog grada, rekao je da su njihove četvrti različite,
postoje ulice koje su poznate po kriminalu, koje smo mi prošli davno, postoje ulice bogataša, kao i siromaha.
To mi je bilo veoma čudno, i nešto sasvim novo, jer to u našem kraju nema. Nakon pola sata vožnje, stižemo.
Ulice toga grada imale su sasvim drugačiju atmosferu građana, najprije po ponašanju.
Nikada neću zaboraviti ta svjetla grada, kao vatromet koji se ne gasi. Obilazili smo razna mjesta, po planu vodiča.
Nakon toga svako je imao svojih 10tak minuta.. Ja sam otišao ulicu dalje, činila se posebnom. Pojeo sam kolač sa prijateljicom sa puta.
Slastičarna u kojoj sam bio, ostavila me bez riječi. Takvo što mi nikada nećemo imati, ti ljudi su bili potpuno predani svom poslu,
I svaki ambijent, radni prostor svakog trgovca je bio poseban, kao i ta slastičarna.
Nastavljamo dalje.. ja primećujem neku trgovinu koja me toliko privukla da sam prijateljici rekao da me sačeka.
Ušao sam, ali nisam znao šta me to privlači. Imao sam neki istraživački duh u sebi.
Kako sam ušao tako sam vidjeo jednu jedinu stvar i ništa drugo mi nije ometalo pozornost. Shvatio sam zašto sam i ušao.
Onaj moj osjećaj je doprinjeo tome da joj kupim tu stvar koja je samo za tebe, i bila je jedna jedina tamo. Sav sretan kupim je.
Nije me bilo briga koliko košta. Odmah sam znao da ću tebe usrećiti sa tim.
Prijateljica je već pomalo bila nervozna, i tako nastavljamo put, nazad ka vodiču.. sjedamo u bus, pričamo..
Preostale dane sam mislio na to kako poklon dođe do tebe, tako sam na kraju doneo odluku da je najsigurnije poštom.
Nakon kupanja sa prijateljima, ja opet sjedam za kompjuter, ali ovaj put, odlazim tužan, rekla si mi da nisi dobro i sve ispričala.
Čvrsto sam se nadao da će te moj poklon obradovati, jer je poseban, kroz njega ćeš me se zauvijek sjećati.
Bez obzira našu veliku udaljenost, na naše razlike, ja sam ti uvijek bio utjeha i biti ću i dalje, to me je držalo i drži me i sad....
To si mi i ti rekla te večeri kada si bila tužna, što mi je dalo snagu da nastavim dalje.
Kako su dani prolazili, došao sam na ideju da ti slikam ljepotu toga grada, plaže, hotele. Uspjeo sam te malo oraspoložiti,
iako sam tog dana shvatio da si ti u vrlo specifičnom, posebnom životnom problemu.
Nakon što sam te saslušao, otišao sam preduboko u mislima.
Vrlo brzo i ja upadam u tugu, nećemo to nazvati depresijom.. Nisam ti to htio reći.. Sve do jednom..
Jednog dana, sve si saznala. Sve sam ti ispričao. Tada me je tuga već čvrsto držala za ruku.
Gledajući sa druge strane, bilo mi je lakše, a opet sam bio bijesan što sam ti ispričao događaje za koje ne zna niko od moje familije..
Danima sam bio bijesan na sebe, čak me ni muzika u povratku sa odmora nije smirivala..
Nisam ni znao ni kada smo pošli nazad, samo sam čuo vodiča kako kuca na vrata da nas obavijesti da se pakiramo.
Nisam vodio računa niočemu. I pri povratku zaboravim par stvari. Nije me bilo briga nizašto. Tvoj poklon sam čuvao kao oči u glavi.
Prevrnuo bih državu da ga je neko oštetio ili ukrao. Više mi ništa ne bi bilo bitno. Ali srećom sve je proteklo bez problema.
Nakon par sati putovanja, opet, slatki problem, samo nam je još on falio. Vodič nam javlja da moramo preći par kilometara brodom.
Naravno, i bus je išao sa nama.. Izlazimo na palubu, bilo je mnogo ljudi, prijateljica i ja se naslonimo na ogradu i gledamo more.
Dok smo se prevozili poželio sam da si to ti, da to nije moja prijateljica, da ti vidim lijepo lice, da te zagrlim.
Možda sam čak i zamrzio drugaricu koliko sam duboko razmišljao. To sam ja. Da, ja. Opet sam popravljao situaciju sa drugaricom
i pričali smo u busu ostatak putovanja. Bilo je lijepo, nezaboravno, još samo da si ti bila tu. Drago mi je bilo sto cu ti poslati slike sa mora.
Kući sam ti se odmah javio, nisam htio mnogo pitati, znao sam kakva je situacija, pokušavao sam održavati balans..
Uzeo sam fotoaparat i prebacivao slike, da ti pošaljem, da te oraspoložim, u to sam bio uvjeren. Ali baš pri kraju prebacivanja
kartica se misteriozno oštetila.. Do kasno u noć sam tražio riješenje, iako nisam vidio izlaza..
Sutra odlučim i odem na poštu da ti pošaljem paket, pa ću se u međuvremenu pozabaviti problemom sa slikama.
Ali ne. Problemi su se počeli gomilati kao hrpa lego kockica u dječijem vrtiću.
Paket nisu htjeli da prime, jer su ga okarakterizirali kao paket visoke vrijednosti te da može nastati problem na carini zbog toga.
Ništa, idem kući, opet bijesan. Nisam uspio ni poslati paket ni popraviti karticu. Tebi ništa nisam govorio.
Kako sam se spremao da legnem spavati, tuga me čekala neumorno, da kada legnem, da me pritisne, da se ni ne probudim.
Ali, ti se javila i usput me spasila. Tu poruku nikada neću zaboraviti. Taj blagi nalet pozitivnih misli me obuzeo. Te večeri sam se smirio..
Nakon par dana idem da ponovo šaljem paket, ovaj put, bila je moja poznanica, i uspeli smo nekako poslati. Na neki trik.
Niko nije bio sretniji od mene. Došao sam kući nakon nekih obaveza i jedva čekao da ti javim. Ali, desilo se čudo.
Taj dan mi je bilo skoro pa najteži u životu. Ti si jednostavno nestala. Tvoj profil više nije postojao.
Od toga kreće.. SVE. Za jednu ruku držala me tuga, kad najedamput, za drugu depresija. Nisam više bio svoj.
Prijatelji su to itekako primjećivali. Nekima sam veoma površno rekao o čemu se radi, ljubavni problem i to je to.
Pitali su da pomognu, ja sam to shvatio kao uvredu, tada sam takav bio, čudan, nesretan, iako sam to skrivao od njih koliko sam mogao.
Prolazili su dani, dva, tri, ništa. Četiri, pa do čak sedam dana, nisam više znao šta da radim. Došao je i deseti.
Tada sam već vidio kraj za sebe. Da sam bar mogao znati da li si živa, da li si sretna, bilo šta.
Kontaktirao sam ti jednu prijateljicu.. Pun nade pošaljem poruku, bez emocija i suvišnih riječi.
Svaki dan sam gledao u pristiglu poštu, ni traga ni glasa.. Zamrzio sam sve, čak i najmilije.
Svi oko mene su imali mnogo sreće da me nisu naljutili za neku stvar, nebi bilo dobro, pukao bih kao bomba, iako je u meni već jedna pukla.
Niti sam znao da li je primila poklon niti bilo šta drugo. I tako sam gledao kako dani prolaze, i čak pomislio da me izbrisala iz svog života.
Obavljao sam neke obaveze unaprijed, samo da ne bi mislio na to. Ubrzo mi dolaze prijatelji pa idemo na moju vikendicu, to me radovalo.
Zavaravao sam sebe, i uspio sam zaboraviti bar malo na sve probleme. Roštiljali smo, pričali do kasno, bilo je lijepo.
Sve dok se nisam vratio kući. Legao sam da odspavam makar malo jer sam se umorio od svega. Nisam ni uspio zaspati, neko zvoni na vrata.
Otvorim, poštarica, kad u ruci joj vidim paket, sve mi je bilo jasno, predala mi ga, i onda sam joj postavljao bezbroj pitanja,
ali nisam uspeo saznati istinu. Sve neke zavrzlame, jos me sve to dodatno zbunilo, ta njena prica oko transakcije.
Meni je bilo žao što ti nisi uspjela primiti nesto sto bi te bar malo promijenilo, i odrzalo na zivotu. Tada mi je dusa bila pojedena,
kao i sve moje pozitivne misli. Sve u meni je izdahnulo kao starom covjeku koji ceka svoju smrt.
Nakon svega do sada.. odjednom kao grom iz vedra neba, ti se pojaviš. Da. Odjednom si tu, javiš mi se. Kao da se ništa nije desilo.
Da. Tako sam i ja odjednom dobio inspiraciju da ti pišem. Veoma čudno, slatko, ali i gorko, baš, kao.... TI.

----------------------------------------------------------------------------

I zapamti, ne roni preduboko, neces uspjeti, iako sam ja vec u velikim dubinama..

Premalo zraka za vratiti se, a dovoljno za nastaviti..

18.jpg





0

| Email this story Email this Short story | Add to reading list



Reviews

About | News | Contact | Your Account | TheNextBigWriter | Self Publishing | Advertise

© 2013 TheNextBigWriter, LLC. All Rights Reserved. Terms under which this service is provided to you. Privacy Policy.