Welcome Visitor: Login to the siteJoin the site

Pronaci izgubljeno

Short story By: Sipa
Mystery and crime


27.3.2013


Submitted:Mar 30, 2013    Reads: 20    Comments: 0    Likes: 0   


Jutro je.
Ustajem iz kreveta, umoran, budi se i ona, umor prestaje. Uvijek je svemu bila lijek, pa i sad. Pripremio sam nam dorucak, upalio tv i pricekao da dođe. Doručkovali smo. Pricala mi je kako je u snu vodjena kroz iluziju, i kako joj to sada neda mira. Kaze sto vise o tome razmislja, vise joj ima smisla, mislim se, iluzija, tj. ta pojava kako je vec nazvala je uradila svoje. Živim taj osjećaj čitav život. Čitajući novine, naslov za naslovom me bacao u maštu, pa na kraju, dubokoumno razmišljanje. To mi je sinulo kao primjer. Razumio sam ju. Pričamo i dalje, podne je. Krenem se spremati za trening, dok je ona ostala gledati seriju. Pakujući se, sjetim se da mi je u jakni listi listić od binga, zaboravio sam ga odigrati, ali već tamo će mi ga provući kroz aparat pa ću biti načisto s tim da li sam bar nešto osvojio. Ušao sam u sobu, poljubio je, zagledao se u njene beskrajno plave oči, i krenuo ka vratima. Dok sam izlazio, rekla je naglas: Volim te! - I vjerovao sam joj. Sav sretan izlazim, na hodniku srećem prijatelja. Krenuo je u kladionicu. Nagovaram ga ja da krene sa mnom u teretanu, ali ništa. Uvijek je bio tvrdoglav. Kažem mu da ću do lutrije da provjerim bingo listić, i tako smo zajedno krenuli na isto mjesto. I tako mi stignemo, on uplati tiket, i odluči me sačekati. Dajem taj listić i smijem se jer znam da sam još jedna naivčina u nizu kojoj je ta nesreća postala lažna sreća i navika, tipičan kockar. Listić je prošao kroz provjeru. Navikao sam na zaposlenika koji tu radi, kao i on na moje gubitke, pa sam odma prepostavio da ni ovaj put nemam sreće. Tako je i bilo, 0 bodova. Prilazi mi prijatelj i kaže: Dok nismo još otišli, odigraj bar jednom tu grebalicu, šta te košta.. Zatvorim ja oči i napravim se lud i uzmem karticu koja je predstavljala šansu za putovanje. Rekao sam njemu da ogrebe. Okrenem se i gledam kroz prozor užurbanu masu ljudi i još se više unervozim. Kaže mi da se okrenem. Ja dok sam skontao da sam upravo dobio putovanje za dvoje na more, on je već bio u obližnjoj prodavnici, noseći nazad piće, u znak, te proklete slave. Napokon mi napuštamo kockarnicu, dogovorimo se kasnije za izlazak, red je da ga častim. Na treningu, euforija i taj nalet sreće i zadovoljstva mi nisu dali da treniram. Ostavljam sprave, idem kući, da obradujem te beskrajno plave oči. Usput kupujem bombonjeru, cvijeće i šampanjac. Znao sam da ću je po ko zna koji put učiniti sretnom. Zvonim, ona otvara, ja je ljubim i predajem u ruke poklon, mada nije znala da se tu negdje krije onaj najveći. Upalim muziku i sjedim dok slušam kako mi se zahvaljuje i priča mi o tome kako joj je drago što sam joj učinio ovaj gest. Standarno, žene. Da bar nisam kupio šampanjac, njen trenutak tog sretnog otkrića poslao ga je pravo na plafon. Šta da se radi. Pakujući se, zaboravimo kao i uvijek dosta bitne stvari, ali, nije bilo vremena, zaputili smo se na odredište i nestrpljivo čekali odlazak iz dosadnih zagušljivih krajeva. Znali smo da u ruci držimo nagradu i ništa nam drugo nije bilo na pameti. Ukrcavamo se u avion. U putu otvaram knjigu i glumim ozbiljnog čovjeka. To sam u duši zapravo i bio. Na dolazak iluzionističkog osjećaja ta crta ozbiljnosti se gubila, svaki put. Ona je bila skoro ista. Put je trajao dugo, ali smo našli par vrsta zanimacije, uz poneki šaljivi gest osoblja, bilo je zabavno. Sve do hotela sam slušao kako će da igra odbojku sa mnom i sa nekim društvom koje tamo poznaje. Pričala mi je i o nekom momku kojeg je dosta hvalila. Na kraju se sretnemo i sa njim, večeramo i usput prozborimo koju pametnu. Na kraju dana, ulice su zaspale, a mi smo u krevetu jedno drugom pričali o osjećaju sreće. Kao da to nije naš teren, ali je za sada, činio nam se, prijatnim. Nastavimo uživati. Priča mi kako me voli, kako joj značim, ja joj vjeurujem, i uvjeren zaspem. Ujutro, opet kuca onaj lik od sinoć, lik kojega je mnogo hvalila. Znam, priča šale i kojekakve priče dan i noć, ali meni je tog jutra bilo dosta. Dogovorimo se da oni odu na doručak, a ja ču da trčim jutarnjom idilom. Prelijepi kadrovi rašćišćavali su moj napeti um. Dolazim do grebena, do samog kraja te predivne obale, i krećem nazad. Od sve te sreće pronađe me i nesreća. Vidim nju kako je nosi taj za mene sada, pokvarenjak. Lijepo priđem i ubrzo mu saopštim da si je previše umislio, a on se napravi pošten, i na kraju ja ispadam budala, ona me naravno napadne, sve je uredu, to je moj prijatelj još iz osnovne! Zaboravim sve. Svratimo do obližnje svaštare. Čovjek koji je tu radio, starac, na izmaku snage joj je cijelo vrijeme pokazivao neke suvenire nebi li li koji dinar zaradio. Na kraju se odlučimo za jedan suvenir koji nosi simbol delfina. Pri izlasku starac me potapše po ramenu i kaže mi: Čuvaj je, nedaj je nikom. Izađemo. Ubrzo padne noć, a mi sjedosmo sa drugarima i tako kasno u noć prepričavali svakakve ludarije. Na kraju se napijem od radosti, pa, živimo sreću, zar ne? Nekako sa njom dođem do sobe, legnemo, i padne mi na pamet onaj pokvarenjak. Potajno se pomolim da više ne dolazi. Možda je u tom pijanstvu molitva protekla naopako, znam, nije išlo jedno sa drugim. Da je zaista tako, uvjerio sam se sutradan. Taj dan molitvu nisam više nisam znao, jer, nje nije bilo. Odlazim do kafića ispod hotela gdje me dočekuju prijatelji. Sjeo sam i odmah im rekao da mi je neobično što je nema, nije mi rekla da je neće biti. Pijanstvo.. da ga nije iskoristila? Pitao sam se to dok sam trčao do iznemoglog starca koji se čuo izdaleka, stvarao je buku, takvog ga nisam poznavao. Prilazim i pitam šta je. Kažem mu da mi prvo kaže je li vidjeo moju dragu, ali nisam pitanje ni završio, on me prekida, i pita: Gdje je novac?! Kakav novac, ludi starče, pomislih u sebi. Novac, nema ga, zar ne vidiš da mi je kasa prazna, ukrao mi je sve što sam imao. Nisam imao vremena, kipio sam od znatiželje gdje je ona. Nađe on vremena, pa prozbori: Šta sam ti ono jučer rekao? Da je čuvaš? E pa.. ide ti dobro. Tad me je izludio, zamolio sam ga da mi priča zašto je buku stvarao kad sam dolazio, ne bi li zaboravio na trenutak pomisao da je nema. Na to će on: Još imaš šansu. Kakvu šansu, rekao sam? Otišao je u pravcu koji vodi do autobske stanice. Pljačaš, pomislio sam. Ništa, uhvatim šprint ne bi li bar tu dilemu riješio, starcu da bar vratim to novca.Vidim u bijegu momka u crnoj košulji, isto obučen kao i onaj koji je moju ljubav nosao plažom. Bježao je kroz park kad najedamput moj vid postade jasniji, uz njega je bio još neko. Moja ljubav, moja sreća, izgleda odlučila je otići od mene, ali moj instikt mi nije dao stati. Vjera u nju natjerala me da ih lovim još par stotina metara. Izmiču mi. Suze su krenule. Više ne vidim. Padam. Uskoro me probudio glasan zvuk paljenja tog, prokletog autobusa. Ma, gdje su one beskrajno plave oči da mi kažu da me vole, bio bih dobro. Ne.. nema ih! U suzama, tražio sam po džepovima bilo koju paru ne bi li me i taksi povukao. Od toga ništa. Počinje i kiša. Par minuta sam očajno lupao u oglasnu tablu autobuske stanice saznavajući da je to bio posljednji autobus tog vikenda. Starcu se nisam ni pomišljao vratiti, utrčao sam u sobu nakon dugog povratka kroz park gdje su me izdale njene beskrajno plave oči. Mislim se u sebi, zašto on!? Sve sam ti dao.. bila si moja, bio sam tvoj, tvoja sreća najveća. Gledam sat otkucava, ali kazaljke stoje.. postajem lud. Na zadnji dan našeg boravka na ovom prelijepom mjestu, ona je otišla. Imao sam nade, jer uskoro je avion trebao da poleti nazad. Tako je i bilo, rekoh, stići ću ja nju, ona je još moja, možda ju je on i prisilio. Nije dugo trebalo da šampanjac završi u zraku, ovaj put od mog bijesa. Kakav šampanjac rekao sam? Je li vidite prazno mjesto pored mene? Pa taj putnik neće doći, uzletjet ćete bez njega. Moje drage nema! Zalet je bio nemilosrdan. Pritisnuo je ovo moje srce koje je bilo na izmaku snage, dovoljno ranjeno, izbodeno svakim njenim korakom koji je napravila kada je bježala od mene. Sav sam zatraženi papir od osoblja potrošio, pišući pjesme misleći da će zaliječiti ovo sve. Sanjao sam je..kad je vidim nestane.. Ošamari me java, stigli smo.Dočekao me prijatelj. Dok me vozio kući, moja ulica mi je na dlanu držala sve naše uspomene, koje su bile željne obnove, s tobom, ali tebe više nije bilo.Što nisam uspio zaboraviti pri polasku na putovanje, zaboravio sam sad. Došao sam praznih ruku. Palim kompjuter, svi kontakti sa njom su blokirani, prijavila se sigurno sa druge lokacije i tako sav svoj trag dala u zaborav. A da li je to ona učinila ili je to bio onaj pokvarenjak, ostaje tajna. Ali ja pravu istinu još ne znam. Prošlo je već godinu dana. Živim da je nađem ali znam da neću nikad.




0

| Email this story Email this Short story | Add to reading list



Reviews

About | News | Contact | Your Account | TheNextBigWriter | Self Publishing | Advertise

© 2013 TheNextBigWriter, LLC. All Rights Reserved. Terms under which this service is provided to you. Privacy Policy.